God why anime???

Moje suštinsko psihološko pitanje jest: što je to što vas potiče da gledate anime? Pokopajte duboko u sebi i recite zašto to volite, da čujem

Ja kad duboko pokopam u sebi počela sam gledati nebi vjerovali zbog usamljenosti i dosade, jedne mračne večeri mislim si ja eh tak mi odurno dosadno i usamljeno, kak je bilo zakon biti 7 god i gledati Pokemone XD i onda mi svane pa što si nebi nekako podigla raspoloženje...
Poslje mi gledanje animea počeo predstavljati drugi svijet, nešto preko čega se mogu diviti mašti autora, artu, nagađati pozadincku psihologiju toga svega, maštati o tome kako bi ja nastavila priču...iskreno mislim da mi vanjski svijet bio podosta dosadan pa sam se htjela okrenuti pomalo ovom svijetu mašte

Gledam zato jer volim tradicionalnu animaciju kakvu koriste u animeima... Kolko god su Pixarovi filmovi dobri, ne volim kad likovi izgledaju ko da su od plastelina + na zapadu su animirane stvari za djecu pa tako i izgledaju, a ako se bave malo zrelijom temom onda su ili poglupljeni ili cenzurirani pa sve skupa izgleda jadno

Usto ima i dobrih prica bez da moram citati knjizurine i gubit vrijeme na to i nigdje drugdje nesto slicno nije odradjeno na taj nacin

Bas tako..drugaciji tip animacije, te teme koje su cesto prikladnije za odrasle.

moj prvi svjesni susret s anime je bio kada sam jednog dana slučajno naišla na Naruto na njemačkom programu "viva". činilo mi se zanimljivo pa sam počela gledati, naime jako mi se svidjelo kako su likovi bili crtani. ali nakon nekog vremena su prestali emitirati Naruto i ja sam ga onda zaboravila, zbog raznih obaveza... ali, nakon nekog vremena sam naišla na Death note i od tada sam počela masovno gledati anime i čitati mange. u početku su moji roditelji mislili da je bezveze i da ću se, ako gledam anime manje fokusirati na školu, ali moje su se ocijene čak i poboljšale, jer sam našla nešto što me veseli i što će mi i najgori dan poboljšati, a to je anime.

Ja sam počeo sa Dragon Ball-om i sličnim anime-ima kad sam bio dečak. Isto kao i Saiko sam se htio prisjetiti kak je to nekad bilo i tak sam počeo pratiti par anime-a and one thing led to another.

Najviše me se dojme specijalni efekti, magije i načini izražavanja likova (pogotovo grimase - sharkface itd xD). Jako mi se sviđa dizajn i način animacije anime-a, a pošto sam perfekcionist, to me jednostavno još više privuklo i motiviralo.

U vezi animea bio sam skeptičan i smatrao sam čudacima one koji ih gledaju. Inače volim pogledati azijske filmove i tako sam jednom prije 2 godine zabunom skinuo Gantz anime umjesto live action fillma i reko ajd da nisam bezveze skidao... I bio sam oduševljen. Netko od prijatelja mi je rakeo za myanimelist i počeo sam gledat anime s visokim ocjenama i do danas sam nastavio tu tradiciju.

bravo ljudi, super odgovori

U biti, ono što me privlaci kod animea je sloboda koju daje animacija (plus sto mi se sviđa stil), te obrađivanje tematike za odrasle. A i nerijetko, po meni, imaju i upečatljivije i korisnije poruke.

Razočaran zapadnjačkom ponudom serija i filmova dao sam šansu animeima.

Bilo mi je jedno 15 godina i jedan me frend pozvao k sebi na gledanje animea. Pomislih; "Zašto ne?". Svidjelo mi se. Zašto?
Toliko maštovitosti, svježine i raznolikosti, nešto što filmovi i serije koje nudi zapad jednostavno ne nude. Humor je bogatiji i raznovrsniji, tehnika obrade, razrade i prezentacije likova je bliža onoj u književnim djelima, sam vizualni dojam više drži do detalja nego do krupnog plana (koji se, u krajnjoj liniji, preko detalja najbolje razvije)...sve u svemu likeable.
S druge strane, po tematici, jeziku, vrsti humora i radnji je anime daleko od crtića. Anime ima svježinu istog, ali najbolji i "najodrasliji" crtić se teško može mjeriti sa srednje teškim animeom, što daje animeu neku popunjenost i zasitnost kao intelektualnoj poslastici.

Danas sam mali otaku.
Frenda koji me je u ovo uveo sam davno pretekao; iza sebe imam oko 330 sati animea i nebrojene stranice mangi (zbilja nemam pojma koliko sam toga pročitao) i planiram nastaviti. To nije ovisnost ili hobi, to je meni ono što je drugima sjedenje pred TV-om, to je dio mog života, moja razonoda, ali i dio mog karaktera.

Gledam anime jer imam viška vremena a interesantno je.

Prijatelj je stalno pričao o nekom Narutu,pa sam odlučio pogledat.It was the best thing ever.S vremenom sam skužio da naruto nije nešto,ali mi je bio bolji gateway nego nekakav hellsing(to mi se nebi dopalo iz prve).Ne računam pokemone,yugioh i digimone kao anime jer nisu ni blizu pravim animeima.

Radi viska vremena ali vecinom jer je interesantno

Ja sam prvo naišao na anime standardno gledajući tv kao klinac.U mom drugom srednje sam počeo raspravljat o dragon ball-u sa kolegom,pa sam si lagano i počeo nabavljat dbz sagu po sagu,kojeg sam tolko brzo gledao da je ovaj bio u šoku kad sam mu rekao gdje sam stao.No to tu nije stalo.Počeo sam polako uživljavat se u radnju,poistovjećivat se s likovima,nalazit nove filozofske poglede itd.O glazbi u njima da ne pričam.Stalno se iznenađujem koliko to može kvalitetno odrađen theme,opening i sve.Zapravo bi i mogao reć da mi bio san da mogu odradit s nekim pjesmu za anime.